(Ne)povjerenje i (ne)razumijevanje

Tko je gledao prošlogodišnju američku komercijalnu uspješnicu M3GAN u režiji Gerarda Johnstonea u ovogodišnjoj će britanskoj napetici znanstvene fantastike T. I. M. scenarista i redatelja Spencera Browna zacijelo pronaći brojne sličnosti s rečenim prethodnikom. U obama ostvarenjima naslovni čovjekoliki robot, osmišljen kao besprijekoran pomoćnik ljudskom biću, savršeno kućno pomagalo, izmakne nadzoru vlasnika i kreatora – u obama slučajevima kreatorice – te počne djelovati po svome, cijeneći se nadmoćnim svomu stvoritelju. I to ponajprije zato što su mu povrijeđeni – osjećaji!

Brownov cjelovečernji prvijenac odmjereno i djelotvorno  stvara ozračje prijetnje i neizvjesna iščekivanja

Lutka-djevojčica M3GAN (Model 3 Generativni Android) u dom je svoje izumiteljice, mlađane robotičarke, dovedena da bi bila družica, edukatorica i odgojiteljica nećakinji znanstvenice, osnovnoškolki kojoj su nedavno poginuli roditelji. T. I. M. (Technologically.Integrated.Manservant / Tehnološki integrirani sluga), obličjem mlađahan muškarac, u dom je visokopozicionirane robotičarke Abi (Georgina Campbell) smješten kako bi zaposlenici robotičarske tvrtke svojim primjerom pokazali da su izradili vrhunski proizvod koji će uskoro poželjeti imati svatko. No i M3GAN i T. I. M. su prototipovi, ne posve dorađeni ni iskušani, što će se ubrzo pokazati kobnim, iako ih šefovi i menadžeri poduzeća, u vrućici tehnološko-profitne utrke s konkurencijom, žele što prije ponuditi tržištu, a nedostatke će, vele, ne mareći za moguće nemile neposredne posljedice, ispraviti u sljedećoj generaciji. Važno je biti prvi i svoj artefakt predstaviti u najboljem svjetlu. Inače ništa od žuđene vrtoglave zarade.

U obama filmovima junakinje su emancipirane mlade žene i vrhunske stručnjakinje, a od robota se, njihovih znanstvenih čeda, implicitno očekuje da svojom neljudskošću, ogoljelo logičnim pristupom i ponašanjem, razriješe međuljudske probleme i pomognu vidati bolne i duboke emocionalne rane. Očekivanja su, dakako, previsoka, a nije teško prepoznati ni apsurd arogantne tlapnje o tome da će UI-naprave, idealno ostvarene tako da čovjeku budu nadmoćne u svakom pogledu – znanja, racionalnosti, djelotvornosti, spretnosti, snage, ustrajnosti, izdržljivosti… – ropski bespogovorno slušati obično, ranjivo, hirovito, nestalno čeljade od krvi i mesa. Stvoriti bolje od sebe i onda mu biti gazdom. Nedovršeni kakvi jesu, i M3EGAN i T. I. M. svojim će zadacima, kako ih shvaćaju, prionuti odveć orno, primiti ih srcu, a to će dovesti do smrtnih posljedica, pa i napada s ubojitim nakanama na svoje roditeljice­ robotičarke.

Zanimljiva varijacija na temu, ni u svijetu kinematografije nimalo novu, T. I. M. je obrađuje s manje humora, dinamike i raznolikosti nego M3GAN, što je vjerojatno i razlog njegova znatno manjega odjeka i financijskog uspjeha, no to ne znači da je riječ o slabijem ili slabom ostvarenju. Spencer Brown ponajviše se usredotočuje na narušen odnos središnjeg para, Abi i njezina supruga Paula (Mark Rowley), među kojima se, zbog njegove nevjere, razvilo veliko nepovjerenje. Dolaskom T. I. M.-a (Eamon Farren) u njihovo kućanstvo, oblikuje se svojevrstan ljubavni trokut, budući da se pristali neživi poslužitelj zaljubi u Abi. Držeći Paula nedostojnim njezine pozornosti, raznim ga smicalicama otjera iz doma.

Donekle skučen u ocrtavanju karaktera, Brownov cjelovečernji prvenac T. I. M. odmjereno i djelotvorno, u hladnim modrinama, stvara ozračje prijetnje i neizvjesna iščekivanja, tiho postavljajući i množeći pitanja koja se prostiru obzorom promišljanja o budućnosti života uza sve napredniju i svjesniju umjetnu inteligenciju, ali i onih posve ljudskih, koja su postojala i prije no što su softversko-hardverski sustavi bili i u dalekoj nasluti. „Ne razumijem te T. I. M.-e. Uopće ne razumijem tko si“, kaže Abi robotu. „Jesi li razumjela Paula? Je li on razumio tebe?“ otpovrće ovaj. Inteligentno, da ne kažemo oštroumno.